Poruka dana
„Vjeruj sebi: svako srce zatitra na toj željeznoj struni.”
— Ralph Waldo Emerson, „Self-Reliance”
Predvečer se često otkrije kakav smo ton nosili kroz dan. Isti stol, isti posao, iste poruke — ali ako je u nama cijelo vrijeme bila stegnuta nota sumnje, sve je zvučalo tvrđe. Ako je postojala tiha sigurnost, i obične sitnice imale su više prostora.
Ova misao ne govori o tvrdoglavosti ni o tome da ne trebamo nikoga slušati. Govori o dubljem povjerenju: u čovjeku postoji unutarnja mjera koju ne može posuditi od tuđeg mišljenja. Kad se od nje udaljimo, počinjemo glumiti tuđi ritam; kad joj se vratimo, ne moramo biti glasni da bismo bili jasni.
Unutarnje stanje tada postaje nevidljiva boja dana. Netko nam može uputiti oštru riječ, plan se može pomaknuti, umor može doći ranije nego što smo htjeli — ali ton iz kojeg odgovaramo ostaje naš izbor. Nije uvijek snažan. Ponekad je jedva čujan. Ipak, dovoljno je da ga ne prekrijemo bukom.
Večeras, prije spavanja, ne presuđuj cijelom danu. Samo se pitaj: gdje sam danas bio najbliže svom pravom glasu? Zadrži taj prizor nekoliko trenutaka, kao malo svjetlo na prozoru. Neka s njim legneš, a sutra ne moraš početi iz tuđe pjesme.
Ponekad je povratak sebi tih kao jedna struna koja se napokon čuje.