Poruka dana
„Čovjekov se um može usporediti s vrtom koji se može mudro obrađivati ili pustiti da podivlja; ali, obrađivan ili zapušten, mora donijeti svoj rod. Ako se u njega ne posije korisno sjeme, u njemu će pasti obilje beskorisnog korova i rađati svoju vrstu.”
— James Allen, „Kako čovjek misli”
Što zapravo držim kad se grčevito držim brige, stare uvrede ili potrebe da sve odmah bude sigurno? Na to pitanje Allen ne odgovara prijekorom, nego slikom: šaka koja stišće ne čuva samo ono vrijedno, nego i sjeme koje možda više ne želimo hraniti.
U njegovu učenju misao nije ukras koji prođe kroz glavu bez traga. Misao koju često ponavljamo postaje navika pogleda, navika pogleda oblikuje držanje, a iz držanja polako niču naši izbori, riječi i okolnosti koje sami pomažemo stvarati. To nije obećanje da ćemo kontrolirati život, nego poziv da prestanemo nesvjesno zalijevati ono što nas iscrpljuje.
Danas to može biti sasvim malo. Kad primijetiš da u sebi vrtiš istu rečenicu — „moram sve riješiti”, „ne smijem pogriješiti”, „opet će biti isto” — nemoj se boriti s njom. Samo je prepoznaj kao sjeme koje više ne moraš saditi. Spusti ramena, otvori dlan, napravi jednu stvar sporije nego inače: natoči vodu, odgovori na poruku, zatvori ladicu.
Lakoća često ne dođe kad sve napokon uhvatimo pod kontrolu, nego kad pustimo ono što nas je držalo stisnutima.