Poruka dana
„Tvoja se podsvijest ne prepire s tobom. Ona prihvaća ono što joj tvoja svijest odredi.”
— Joseph Murphy, „Moć podsvijesti”
Jedna osoba jutros stoji kraj sudopera. Kiša udara po prozoru, tanjur od sinoć čeka, a u glavi se već sprema rečenica: “Opet težak dan.” Onda joj pogled padne na toplu šalicu u ruci, na kruh na dasci, na ključ koji znači da ima kamo zatvoriti vrata. Ništa se veliko nije dogodilo. Samo se pogled malo pomaknuo.
Joseph Murphy nije govorio o podsvijesti kao o čarobnom stroju koji ispunjava svaku želju, nego kao o osjetljivom unutarnjem tlu. Ono ne raspravlja s našim ponavljanim mislima; prima ton koji mu najčešće predajemo, osobito kad je natopljen osjećajem. Ako danu stalno prilazimo kao prijetnji, u nama se učvršćuje stezanje. Ako u običnom pronađemo nekoliko stvarnih darova, učimo se živjeti iz drukčijeg mjesta.
Zahvalnost tu nije uljepšavanje. Prljavi tanjur je i dalje tu. Kiša je i dalje kiša. Ali šalica je stvarna, kruh je stvaran, nečija poruka je stvarna. Danas, prije nego kreneš popravljati sve što ne valja, zastani uz jednu običnu stvar i reci joj u sebi: “Vidim te. Hvala.”
Podsvijest polako uči jezik kojim joj se obraćamo; neka danas čuje barem nekoliko mirnih, istinitih riječi.