Poruka dana
„Kakve su tvoje uobičajene misli, takav će biti i karakter tvoje duše; jer duša poprima boju misli.”
— Marko Aurelije, „Samomu sebi”
Neke rečenice ne izgovaramo naglas, ali ih nosimo kao namještaj u sobi. „Uvijek sve pokvarim.” „Prekasno je.” „Mene se ne čuje.” Nakon nekog vremena više ne zvuče kao misli, nego kao opis stvarnosti.
Marko Aurelije ne govori da treba uljepšavati život niti poricati ono što boli. Kao stoički mislilac, on podsjeća na ono malo kraljevstvo koje nam nitko ne može oduzeti: način na koji razgovaramo s onim što se dogodilo. Događaj može biti neugodan, tuđi ton može biti oštar, plan se može raspasti. Ali rečenica kojom to u sebi dočekamo polako boji našu nutrinu.
Ako cijeli dan ponavljamo da smo nesposobni, duša živi u skučenoj kući. Ako sebi kažemo: „Ovo je teško, ali mogu učiniti jedan razuman korak”, prostor se ne pretvara čarolijom u savršen, ali postaje prohodan. To je razlika između unutarnje presude i unutarnjeg vodstva.
Danas primijeti jednu rečenicu koju često ponavljaš o sebi. Ne moraš je silom izbaciti. Samo joj ne daj ključeve cijele kuće. Uz nju stavi mirniju, pošteniju rečenicu: onu koja ne laže, ali te ne lomi.
Duša se boji onim što u njoj najčešće boravi; neka danas u njoj boravi malo više pravednosti prema sebi.